Kako sam ronio prvi put. Vodio me Miro, a sve se desilo " kao slučajno" u hotelu XANADU, Kumbor, Crna Gora. A sada pročitajte i pogledajte fotografije mog prvog visednevnog iskustva u ronjenja sa bocama u Jadranskom moru. Moje prvo ronjenje sa bocama na komprimirani zrak - sabijeni vazduh se desilo u Kumboru, kod Herceg Novog, u Crnoj Gori, Augusta mjeseca 2001. Boravio sam u prelijepom hotelu XANADU i raspitivao se kod Miroslava i Nikole ko može da me obuči u ronjenju... Nisam ni sumnjao da će se to pretvoriti u ono o čemu sam maštao cijelog mog života, gledajući Kustoa i njegove podvodne filmove... Sve što se moglo vidjeti u svijetu ronjena na TV i satelitskim kanalima sam GLEDAO i VIDIO do sada, ako se to tako može reći...a onda se pojavio...MIRO, Mirko Spremo...iskusni ronilac i počeo da priča svoju priču o ronjenju i svemu što spada u tu temu... Donio je boce i objasni mi osnovnu tehniku disanja, pražnjenja maske kada se napuni vodom pod vodom u dubini, zamjene dihalice ako je ronilac u opasnosti da nema vazduha, kako ne biti lansiran usljed efekta izdizanje, izmjene podvodnih znakova za komunikaciju, itd... Sve smo to probali na 2 - 3 metra dubine i krenuo sam...bez ronilačkog odijela, Prvi pokušaj...Nikola mi pomaže u provjeri svega. onako sa plaže i odmah na 12 metara dubine, smrznuo sam se na toj dubini, ali izdržao sam 40-tak minuta i sutradan sam kupio pravo Cressi ronilačko odijelo, debljine 5 mm i sve ostalo što je potrebno...rukavice, cipele, nož, jaket a svoje boce ću uskoro. Miro me je upoznao sa jednim od prvih ronilaca koji je napisao i knjigu o ronjenju. Knjiga je izvrsna. Ima naslov SAVREMENO RONJENJE i sadrži sve ono što je potrebno da znate prije nego zaronite, dobio sam i posvetu, koja mi je vrlo draga...pisac knjige i ronilac je Dragiša Koprivica. I tako poslije ovog uvoda, i upoznavanja sa osnovama ronjenja I MOJA MAŠTA koja može svašta je se POKRENULA...i zaronio sam i napravio ovaj web sajt da svi oni koji žele, a nikad nisu imali priliku da zarone to urade na isti način kao i ja. Na raspolaganju im je luksuzni hotel XANADU, instruktori i morske dubine... I počeo sam da ronim drugi dan na 20 metara i treći dan na 30 metara...i izronio prvi "suvenir" čokanj za vino ili rakiju sa nekog broda...ne znam kog i koliko je stara ta flaša ali je sva "obrasla" kamenom i puževima u raznim bojama... Eto tako je to bilo, pogledajte fotografije, i ohrabrite se i probajte...
Oblačenje neoprenskih odijela i vezanje tegova, zatezanje opasača i provjera zategnutosti.
Moj instruktor ronjenja, iskusni ronilac Mirko Spremo je na slici lijevo i Rudolf Bošnjak na slici desno.
Podešavanje i provjera gumenih crijeva...to radi stručnjak svog posla Miro.
Ulazak u vodu ispred hotela XANADU...sa teškim bocama i tegovima.
Zadnja provjera prije zaronjavanja. Sve je OK.
Zadnja provjera prije zaronjavanja. Sve je na svom mjestu. Bilo je predivno, prelijepo, prekrasno, divno, lijepo, krasno... ali upamtite! Ronjenje nije bezopasan sport, nema improvizacija i najvažnije pravilo o kom treba stalno misliti je: biti priseban, ne paničiti BILO ŠTA DA SE DESI u dubini, i sve uraditi polako po pravilima i propisima, jer bez takvog načina razmišljanja i djelovanja, MA ŠTA GOD SE DESI, možete završiti vrlo lako u "vječnim lovištima" kako su imali običaj da govore Indijanci u Americi. Da tako ne bude pročitajte knjige, obučite se, položite kurseve ronjenja i završite škole ronjenja i STALNO BUDITE PRISEBNI i uvijek ispričajte svoje postupke starim roniocima,da bi vidjeli gdje ste pogriješili. I NIKAD, NIKAD, NIKAD ne ronite sami, ronite uvijek u paru (dva ronioca)! Copyright. Rudolf Bosnjak. All rights reserved. |
